Zbog čega «spasitelji» rijetko spašavaju sami sebe?

Zbog čega «spasitelji» rijetko spašavaju sami sebe?

 

Mnogi patimo od takozvanog kompleksa «spasitelja».

Naoružani razumijevanjem, suosjećanjem, ljubavlju i dobrim komunikacijskim vještinama, u životu nam nekako uvijek naiđu ljudi koje na neki način treba «spasiti».

Nesretni su iz raznih razloga: sposobni  – a nikako da pronađu pravi posao, «dobri» – a nikako da nađu osobu koja će ih voljeti,  slijepi pored zdravih očiju…

U pokušaju da ih «spasimo» imamo najbolje namjere, no svi znamo za onu uzrečicu da je i put do pakla popločen dobrim namjerama.

Činjenica je sljedeća – u životu nikoga ne možemo spasiti, osim sami sebe.

Ima jedna priča o čovjeku i leptiru. Čovjek je gledao kako se leptir muči izlazeći iz kukuljice.

Sažalio se nad leptirom i poželjevši mu pomoći u njegovoj muci, razreže kukuljicu.

Leptir je s lakoćom izašao iz kukuljice, no zbog toga što nije prošao proces u kojem se «mučeći» njegova krila jačaju, njegova krila su ostala nerazvijena. Leptir zbog toga nikada nije mogao poletjeti.

 

Tako i mi, u najboljoj namjeri ponekad bi napravili sve što možemo da ljudima koje volimo olakšamo te teške trenutke, no vrijedna lekcija koju sam i sama odradila je – time im možda činimo više štete nego koristi.

Jednostavno, ne možemo to odraditi umjesto njih.

 

Oni sami moraju proći taj transformativni put i da, možda trebaju još neku tešku situaciju, jer ona im daje priliku da ojačaju i da konačno krenu za onime što zaista zaslužuju.

Kao i prije spomenuti leptir.

Inače možda nikada neće razviti svoja krila.

 

Spašavanje je širok pojam – možete nekoga «spasiti» od gladi tako da mu date ribu, ali možete nekoga spasiti od gladi tako da ga naučite loviti ribu – što će mu vrlo vjerojatno u misiji preživljavanja biti vrednije.

Ok je biti «spasitelj», da se razumijemo, no onaj koji razumije što može spasiti, a što ne.

Zbog toga biramo i profesije u kojima radimo – savjetničke, pomagačke, humanitarni rad…

Ja kroz svoj edukacijski i savjetodavni rad u Konekti pomažem drugima, ali im pomažem da sami nađu svoj put i njime krenu, da pronađu svoju životnu ili poslovnu svrhu, da pokrenu posao od kojeg će moći živjeti, da poboljšaju poslovanje tvrtke koje su vlasnici…

Ali, svim sudionicima jasno napomenem da ja taj posao ne mogu odraditi za njih i ako to očekuju – u tom slučaju bolje da ne troše ni moje ni svoje vrijeme.

Oni su ti koji će trebati “skočiti”, kada za to dođe vrijeme. I to će vjerojatno biti odluka koja će im promijeniti život.

Mi možemo biti uz njih, ali odluka mora biti njihova.

Ono što mi možemo napraviti za druge je – zavidati im ranu (onu pravu, ako smo medicinska sestra ili liječnica), inspirirati ih, motivirati, dati im do znanja da oni to mogu…ali ne možemo na noge stati umjesto njih niti možemo njihove drame dramiti umjesti njih.

Jednostavno, ne ide.

 

Pitate se zbog čega nam onda dolaze ti ljudi koje očito treba spasiti?

Pa da mi naučimo svoju lekciju, a ona je – da mi zapravo ne možemo druge “spasiti”.

Sve to vrijeme, dok nosimo «emocionalne ranjenike» na svojim leđima, mi se zapravo ne bavimo sobom i ne spašavamo onog kojeg bi trebali spašavati. Onog kojeg jedino možemo spasiti. Sami sebe.

Jako se lako uvući u spašavanje drugih kako bi si odvratili fokus od naših životnih izazova.

Od činjenice da na primjer radimo u tvrtki u kojoj ništa ne funkcionira – ali ostajemo u njoj jer nam je postala zona komfora.

Mažemo si oči da između ostalog, tamo ostajemo i radi podrške drugima koji su s nama u istoj kaši jer «koliko god da nam je loše, bitno da smo zajedno».

 

Budimo realni, neki nikada neće otići i OK je da vi otiđete svojim putem.

Umjesto da svi kolektivno plačete i punite taj bazen suzama, krenite graditi svoju splav za odlazak s «otoka jada».

Kad drugi vide da gradite splav, motivirat ćete i njih da krenu graditi svoju.

Neki će vam pomoći završiti vašu pa ćete skupa otploviti…a neki će ostati na tom «otoku jada» i to je u redu.

Oni su odrasli ljudi i vi niste odgovorni za njih – to je bila njihova odluka. Mahnite im i poželite im sreću.

Jer, ako ćete čekati druge, možda svoju splav nikada nećete izgraditi.

Kad pričamo o odnosima, u trenucima kad smo usamljeni i povrijeđeni, misli nam se nerijetko vraćaju u prošlost i bivše odnose. Očekivanja nam značajno padaju – daj što daš.

«Zar je stvarno bilo tako loše?» pitamo se. Da, bilo je. Da nije, bivši ne bi bili bivši.

Ali zašto nas onda sjećanja uporno varaju? Jednostavno, kao što bi Gabi Novak rekla «Pamtim samo sretne dane».

I stvarno je tako. Mozak pamti samo ono lijepo, a povrh toga, bivši odnosi predstavljaju nam zonu komfora, ono toplo i poznato – koliko god loši za nas bili.

Bivši partneri nas (po)znaju i oni neće očekivati da se promijenimo, da postanemo emocionalno dostupniji, ambiciozniji, samopouzdaniji. Sve je poznato, tu se ne trebamo mijenjati – uzimam!

Ali da li je to sve što mi zaslužujemo i hoćemo li se u svom životu zadovoljiti mrvicama…uistinu mrvicama?

Ili ćemo konačno staviti fokus na sebe i svoj život i nešto od njega napraviti – odluka je na nama i isključivo na nama.

Možda smo se natjerali napraviti zaokret, ali smo završili opet u firmi gdje ne možemo ostvariti puni potencijal?

Mislimo si – ma ok, evo tu sam se sad priviknuo, kud sad opet u promjenu, tko zna kako ću se snaći….

Ma hoćeš, hrabri moj <3

Ako si to napravio već jednom, preživjet ćeš i sljedeći put. Uvijek idi za onime što vjeruješ da zaslužuješ, jer ti si jedini koji to može dati sam sebi.

Ti i nitko drugi!

Možda ćeš shvatiti da zapravo svoj potencijal niti ne možeš ostvariti radeći za druge, pa ćeš konačno svoje majstorstvo pretvoriti u samostalan posao. Samo nebo ti je granica.

 

Da, možda će biti teško, možda će nas prisiliti da se rastegnemo van zone komfora…ali dobiti ćemo nevjerojatne rezultate.

I zato te pitam, Spasitelju, hoćeš li napokon spasiti sam/a sebe?

Vjeruješ li da to zaslužuješ?

U redu je nekad sebe staviti na prvo mjesto. Imati dobar posao, dobre odnose, život kojeg živiš s lakoćom.

Ljudima oko sebe time ništa nećeš oduzeti, naprotiv, samo ćeš im dati još više.

Pa spasitelju/ice, KADA ćeš napokon spasiti sam/a sebe?

 

Tragate li i vi za svojom životnom i poslovnom svrhom?  Upravo su krenule prijave za novu grupu edukacije prve razine po CH-Q metodi  koja kreće 21.4.2018. 

Bilo da ste nezaposleni, želite promijeniti karijeru, razmišljate o pokretanju vlastitog posla ili tek tražite svoju poslovnu i životnu svrhu, kroz ovaj proces dobiti ćete bistru sliku kamo želite ići i plan kako ćete do svog cilja doći.

Pridružite nam se i promijenite…SVE.

Fotografije: Privatna arhiva i pexels.com

 

 

About the author

Certificirana edukatorica, profesionalna savjetnica i stručnjakinja za organizacijski razvoj.  Biovrtlarica i zaljubljenica u život i prirodu.