Camino Ingles – vodič & putopis engleskog dijela Puta

Razmatraš hodanje Camino de Santiago ili te samo zanima kako je prošao moj  Put? 

U svakom slučaju, dobrodošla/o u moj vodič/putopis u kojem ćeš imati prilike saznati sve o jednoj od najmanje poznatih i najrjeđe hodanih Camino ruta kroz divne krajolike – engleskom dijelu Camino Ingles.

Ovaj Camino pruža nezaboravno iskustvo putovanja u središte sebe kroz fantastične engleske krajolike, mistične crkvice i mnoštvo magije koja se dešava samo na Caminu.

 

Camino Ingles (engleski dio rute) moj je drugi po redu Camino koji sam hodala sredinom srpnja 2023.

Prvi Camino koji sam hodala bio je 2022. portugalski Put od Lisabona do Santiaga, a nakon toga do Finisterre („kraja svijeta“), cca 800 km. 

Nakon tog iskustva prošle sam godine napisala besplatan sveobuhvatni »Vodič za Santiago de Compostela – sve što trebaš znati« s mnoštvo korisnih informacija o tome što je Camino, kud hodati, što na Putu možeš očekivati, što spakirati, kako se kvalitetno pripremiti i na što moraš obratiti pozornost prije i za vrijeme puta.

U ovom se vodiču/putopisu neću ponavljati s pripremom jer to možeš pročitati u mom prvom vodiču te sam se fokusirala isključivo na prolazak engleskog dijela rute Camino Ingles i to iz razloga što o toj ruti za sad nema puno dostupnih informacija (pa čak ni u UK), a radi se o ruti koju svakako vrijedi hodati.

Za početak, što je Camino?

Put za Santiago (Camiño de Santiago) je ruta koju prelaze hodočasnici cijelog svijeta i koji vodi u grad u Španjolskoj – Santiago de Compostela. 

Naziva se još i Put Svetog Jakova. 

Hodočasnici iz cijelog svijeta hodaju je iz različitih razloga, ne nužno religijskih, a svima je zajedničko to da tragaju za nečim, uglavnom nečim unutar sebe.

Sukladno duljini svog godišnjeg odmora, željama ili fizičkoj spremi, svatko će prilagoditi mjesto i trajanje svog Camina sebi.

 

Najpoznatija Camino ruta je francuska (Camino Frances) koja počinje u St. Jean-Pied-De-Port i duga je oko 800 km. 

Camino Portuguese počinje u Lisabonu ili Portu i dug je 700-tinjak kilometara. 

Camino primitivo počinje u Oviedu i dug je cca 300 km. 

Camino del Norte počinje u  Irunu i dug je cca 700 kilometara. 

Postoje i rute Via de la Plata, Via Podiensis…a ja ću ovdje pisati o najkraćoj ruti, onoj engleskoj.

Camino Ingles – o kojoj se točno ruti radi?

Kad čitaš o Camino rutama, Camino Ingles naziva se rutom od španjolskih gradova A Coruña ili Ferrol u koje su engleski hodočasnici najčešće dolazili brodom te od tamo hodali do Santiaga.

No, trebali su od negdje doći do Španjolske, zar ne? 🙂

Dolazili su brodom iz Southamptona, poznatog kao »grad utočište« i »vrata u svijet«, ali i luka s koje se na svoje prvo i jedino putovanje otisnuo Titanik.

 

Engleska dionica Camina Ingles duga je 110 kilometara i počinje u Readingu, sjedištu štovanja Svetog Jakova u srednjovjekovnoj Engleskoj kod crkve svetog Jakova, a završava u Southamptonu od kud su engleski hodočasnici najčešće isplovljavali brodovima u svijet, kod God’s House Tower. 

 

Ako nakon Southamptona idete iz Engleske u Španjolsku da završite Camino u Santiagu, rutom od A Coruña proći ćete dodatnih stotinjak kilometara do katedrale u Santiagu.

Da bi dobili potvrdu odnosno Compostelu, trebate prehodati (ili proći biciklom, na konju isl) bar 100 kilometara bilo koje rute.

Kakva je Engleska ruta Camina od Readinga do Southamptona?

Ruta je uglavnom ravna i fizički nezahtjevna za hodanje. 

Prolazi kroz šume, polja, livade, kraj kanale i rijeke, prolazi kroz sela i nešto malo grada pri samom kraju.

Od sunca ili kišice ćete uglavnom biti zaklonjeni drvećem ili visokim živicama.

Za razliku od Camina u Španjolskoj i Portugalu koji prolazi jasnim i javnim putevima, dio engleskog Camina prolazi i kroz polja gdje se nalaze životinje na slobodnoj ispaši ili pak kroz usjeve.

Zbog promjenjivog vremena i obilja kiše i sunca vegetacija buja, iako se putevi redovito održavaju, ovisno u kojem ćete mjesecu doći možda će vas dočekati djelomično zarašteni putevi što i nije tako zgodno kad se probijaš kroz metar i pol visoke koprive i bodljikave kupine. 

Putevi se održavaju, ali vegetacija brzo raste.

Sve su to čari Camina 🙂

 

Hodat ćete starom rimskom cestom i vidjeti rimske ruševine gradova i zidina, a imat ćete prilike posjetiti i mnoštvo divnih starih crkvica po putu.

Na ovom Caminu za razliku od portugalskog kojeg sam hodala točno pred godinu dana, crkve su puno značajniji punktovi za hodočasnike jer su rijetka mjesta gdje možete stati, odmoriti, skloniti se i napuniti bateriju mobitela.

O tome ću pričati nešto kasnije.

Engleska ruta Camina od Readinga do Southamptona je stara, ali je markirana tek nedavno.

1538. godine Henry VIII je donio odluku o raspuštanju samostana i preuzimanju njihovih imanja.

Hodočašća su bila zabranjena, no Engleska je puna javnih odlično markiranih puteva, raznih ruta, a polako se revitaliziraju i populariziraju i stare hodočasničke rute.

Krajem 20. stoljeća zahvaljujući radu Don Eliasa Valiñe, župnika u O Cebreiru u Galiciji potaknuta je renesansa današnjeg interesa za svetište Santiago de Compostela koje iz godine u godinu raste, pa tako i za ovu obnovljenu englesku rutu. 

 

Engleski dio Camina su službeno označili tek 2021.

Označili su ga/markirali volonteri bratovštine Sv. Jakova uz potporu Vijeća pokrajine A Coruña i regionalne vlade Galicije i to poznatim plavim znakovima sa žutim strelicama kako bi pomogli hodočasnicima, šetačima i obiteljima da uživaju u svom iskustvu i ostanu na pravom putu.

 

2022. je The Guardian pisao o engleskom Caminu i time ga popularizirao, a trenutno i BBC snima emisiju o njemu.

Za sada ga hoda, kako mi je rečeno u crkvi Sv. Jakova u Readingu, tek desetak hodočasnika tjedno u “najgužvastijim” mjesecima, a manji postotak ljudi hoda cijelo hodočašće od Readinga do Southamptona.

Popis mjesta i punktova kroz koje prolazite na engleskom djelu Camino Ingles

Uz mjesto/punkt nalazi se informacija o tome na kojem je kilometru ukupnog puta.

Reading – 0 km

Burghfield Bridge – 6,4 km

Sheffield Bottom – 10,4 km

Sulhamstead Abbots – 13,6 km

Burghfield Common – 15,2 km

Mortimer – 20 km

Silchester Church – 22,5 km

Bramley Church – 29,7 km

Little London – 32,1 km

Pamber End – 33,7 km

Monk Sherborne – 35,4 km

Worting Wood Farm – 38,6 km

Worting – 41 km

Dummer – 48,3 km

Preston Candover – 53,9 km

Upper Wield – 57,9 km

Old Alresford – 65, 1 km

New Alresford – 66,7 km

Ovington – 71,6 km

Itchen Stoke – 72,4 km

Itchen Abbas – 75,6 km

Martyr Worthy – 78 km

Kings Worthy – 80,4 km

St Bartholomew Hyde  – 83,6 km

Winchester  – 84,5 km

 St Cross Church and Hospital – 86,9 km

 Shawford – 90,1 km

 Allbrook – 94,9 km

 Eastleigh – 98,1 km

Mans Bridge – 104,6 km

Cobden Bridge – 107 km

Southampton – 110 km

Kakva je infrastruktura na engleskom dijelu Camina?

E sad, ima caka.

Ako ste već hodali Camino, nemojte očekivati ništa poput drugih ruta jer ovdje hodočasnička infrastruktura (još) ne postoji.

Na ovom Caminu nema jeftinog hodočasničkog smještaja (Albergue-a), nema puno kafića ni mjesta na kojima možete jesti ili odsjesti no bez brige, ima ih nešto i nećete umrijeti od gladi.

 

Za razliku od ostalih Camino ruta, za ovu ne postoji ni mobilna aplikacija koja bi vam mogla pomoći oko orijentacije na putu, no na web stranici British pilgrimage trust možete pronaći besplatnu kartu, preuzeti je na svoj mobitel, a zatim je integrirati pomoću aplikacije OS Maps (skini u Google Play).

Trebat će vam, jer neke dionice nisu označene kako treba, najvjerojatnije jer su neki pametnjakovići skinuli oznake.

Ja sam koristila i papirnato izdanje vodiča: A Pilgrim Guide to St James’ Way, From St James’ Church Reading to God’s Tower Southampton, A Camino in England; Camino Pilgrim™ 2022.

 

Smještaja na ruti ima malo i nisu jeftini.

Za usporedbu, na portugalskom Caminu smještaj sam plaćala cca 15 eura po noći, a ovdje se smještaj kreće oko 100 eura/noć.

Ustvari je pitanje kokoši i jajeta, kad će biti više infrastrukture bit će i više hodočasnika. 

Za sad je više manje hodaju entuzijasti ili dnevni hodači.

Gdje spavati na engleskom dijelu Camino Ingles?

Dio hodočasnika spava po gore spomenutim Inn-ovima, a većina ovu rutu prođe tako da hoda određeni dio kilometara i onda se taksijem/vlakom/busom (što je već dostupno) vrati u Reading ili neko drugo veće mjesto na spavanje, pa onda opet javnim prijevozom i taksijem do mjesta gdje su stali, pa nastave…

Vodič koji sam čitala sugerira, kako sam gore spomenula, da se dnevno hodanje odradi i onda vrati javnim prijevozom do gradova s većim opcijama smještaja.

Tamo predlažu ovaj plan puta:

Dan 1: Hodati od Readinga do Mortimera, vratiti se autobusom u Reading.

Dan 2: Idi na autobus do Mortimera, hodati do Wortinga, Vratiti se autobusem do Basingstoke i vlakom u Reading.

Dan 3: Vratiti se javnim prijevozom do Wortinga,  hodati do Upper Wield, vratiti se taxijem do Basingstoke.

Dan 4: Vrati se javnim prijevozom do Upper Wield, hodaj do Kingsworthy, idi na autobus kod crkve za Winchester i onda vlakom natrag za Reading.

Dan 5: Vrati se javnim prijevozom u Kingsworthy. Hodaj do Winchestera do Eastleigh stanice i vrati se u Reading vlakom.

Dan 6: Dođi vlakom do Eastleigh stanice, završi hodanje do zadnjeg punkta u Southamptonu, vrati se vlakom do Readinga.

Ima nešto smještaja i u Basingstoke, na području Arlesford-a i Winchestera.

___

Za praćenje rasporeda i cijena željezničkog prijevoza koristi aplikaciju National Rail.

Za praćenje rasporeda i cijena autobusnog prijevoza koristi aplikaciju National Express Coach.

Meni se ta ideja putovanja naprijed-natrag činila potpuno suludom…ali razumijem da je nekima jedini izbor.

Kampiranje »na divlje« pak je u UK naravno zabranjeno, ali što je život bez rizika? 🙂

Bilo je puno nepoznanica oko smještaja i puta, kao i nedovoljno informacija “s terena” o samoj ruti no život me zadnjih par godina naučio da je na ovakvo putovanje puno važnije ponijeti povjerenje/vjeru nego četvrti par gaća ili čarapa.

Zašto baš engleska dionica Camino Ingles?

Unatoč tome što nema puno infrastrukture ni informacija – a zašto ne?

Već sam ranije hodala neke od kraćih ruta u južnoj Engleskoj poput Cotswolds way i Laurie Lee Wildlife way, a točno godinu dana nakon što sam hodala portugalski Camino od Lisabona do Santiaga i onda Finisterre dobila sam poziv da se pridružim prijatelju hodočasniku na engleskoj dionici Camina.

On (između ostalog) vodi na avanture u prirodu ljude koji traže obnovljenu svrhu, smisao i ispunjenje u drugoj polovici života te im pomaže naći “svoj put”.

S obzirom da je ovo dosta neistražena ruta s malo javnih informacija o tome što očekivati, htio je istražiti rutu i mogućnost smještaja kako bi vidio može li povesti grupu ljudi na taj Camino.

Dogovorili smo da ćemo ići zajedno, svatko nositi po pola šatora u ruksaku i po putu vidjeti što je moguće. 

Naravno, svako svoj Camino hoda sam.

Gdje kupiti hodočasničku putovnicu?

Hodočasničku putovnicu možeš kupiti u crkvi v. Jakova, u Reading muzeju i Carluccio’s koji je oko 200 metara udaljen od rute na trgu Forbury.

Košta 6 funti, a možeš je naručiti i online da ti stigne poštom.

 

Gdje dobiti štambilj u hodočasničku putovnicu?

Štambilji se nalaze u crkvicama diljem rute (najčešće stoje u predvorju koje je otvoreno danju i možeš se sama poslužiti).

Zatim, štambilj ćeš dobiti u muzeju u Readingu, muzeju u Winchesteru, u crkvama koje se nalaze na skoro svakom gore navedenom punktu i u ovim pubovima koji su na ruti:

The Cunning Man (Burghfield)

Fox and Hounds (Sheffield Bottom)

Horse & Groom (Mortimer)

The Baobab (Mortimer)

The Queens College Arms (Pamber End)

The Olive Tree (Monk Shebrone) – u trenutku pisanja ovog vodiča dobila sam vijest da je zatvoren te da je umjesto njega štambilj dostupan u kafiću Platform 1 u Shawford.

The Queen Inn (Dummer)

The Purefoy Arms (Preston Candover)

The Horse § Groom (New Alrestford)

The Swan Hotel (New Alrestford)

The Bush Inn (Ovington)

The Plough (Itchen Abbas)

The King Alfred (Hyde, Winchester)

The Bridge Inn (Shawford)

The Junction Inn (Southampton, bio je privremeno zatvoren kad sam ja bila tamo. U trenutku pisanja ovog vodiča dobila sam vijest da je zatvoren te da je umjesto njega štambilj dostupan u pubu The White Swan (Mansbridge, Southampton)

The Duke of Wellington (Southampton)

 

Kao što vidite, već u razmaku od nekoliko tjedana desile su se izmjene te je najbolje da pratite i stranicu Bratovštine Svetog Jakova na www.csj.org.uk

Nije baš da možete dobiti okrepu ili štambilj na svakom koraku kao na drugim Camino rutama, ali i ovo je u redu te će s popularizacijom rute nicati sve više mjesta u kojima će otvorenih ruku dočekati hodočasnike.

Na samom početku, u crkvi u Readingu dobit ćeš popis na papiru i uz neke pubove pisat će da nude 10 – 20% popusta hodočasnicima.

Već u prvom u kojem sam stala na večeru osoblje mi je reklo da ima velikih problema jer nikad nisu ni bili pitani žele li dati popust te da su već nekoliko puta kontaktirali ljude koji su taj popis kreirali jer im stvara velike neugodnosti. 

Zamisli, dođeš na ručak, očekuješ 20% popusta i onda ti vele da taj popust ne postoji.

Vjerujem da se zbg toga nepotrebno susreću i s ljutim gostima.

Nedavno sam vidjela zadnji ažuriran popis i još ih nisu maknuli. 

Moj savjet bi bio – svakako prvo pitajte i provjerite.

Gdje počinje ruta?

Ruta počinje u Readingu do kojeg sam ja došla vlakom, u crkvi Sv. Jakova. 

Nekih 5 minuta hoda od željezničke stanice u Readingu nalazi se gradski muzej u kojem sam kupila svoju hodočasničku putovnicu i dobila prvi štambilj.

Ulazak u muzej koji se itekako isplati pogledati je besplatan, ali nije radio kad sam ja došla (u nedjelju i ponedjeljak ne radi).

 

Svega nekoliko minuta hoda od muzeja udaljena je divna mala crkvica Sv. Jakova/ St James Church gdje se nalazi oznaka službenog početka puta svetog Jakova.

U dvorištu se nalaze pomoćne zgrade u kojima se nalazi WC ako ga trebaš, kao i uprava gdje možeš dobiti štambilj (trebaš ih nazvati da ti otvore, 0118 957 4171).

 

U dvorištu crkve nalazi se ruševine opatije Reading koja je osnovana 1121. godine, jedno od najvažnijih vjerskih središta srednjovjekovne Engleske.

Bila je uništena 1538. tijekom odluke Henry VIII o raspuštanju samostana i preuzimanju njihovih imanja, a ruševine opatije Reading ponovno su otvorene za javnost tek 2018. godine.

Oznake na Putu

Kako bi krenuli na svoj Camino, pratite žute strelice na plavoj okrugloj podlozi.

Najčešće se radi o naljepnicama veličine šake koje su zaljepljene na javne stupove, no već nakon stotinjak metara od prvog nedostaje oznaka koja vas vodi prema rijeci Kennet. 

 

Cijela ruta je prilično dobro markirana, no ponekad su znakovi nedostajali, bilo ostrugani ili skinuti, premali i teško vidljivi, zarasli bujnom engleskom vegatacijom i nisam mogla pustiti »pamet na pašu« i intuitivno hodati kao Camino u Portugalu i Španjolskoj.

Sreća je bila da smo imali kartu kojom smo si mogli pomoći vratiti se na pravi put.

Kakvo je vrijeme i vremenske ne/prilike?

Kao što to u Engleskoj obično biva – nepredvidivo.

Sunce, pa zapuše vjetar pa obučeš jaknicu pa taman prestane puhati.

Pa krene pljusak, a kad obučeš kabanicu taman prestane.

Na kraju odlučiš samo hodati i ne se zamarati vremenskim prilikama i skidanjem ruksaka jer – ne možeš ih kontrolirati, možeš samo otpustiti očekivanja.

 

Što spakirati?

O pripremi za Camino detaljno sam pisala u sveobuhvatnom vodiču: „Vodič za Camino de Santiago – sve što trebaš znati« pa se tu neću ponavljati.

Jedino novo što sam kupila za ovaj Camino bio je paket Magnezij citrata te sam posudila prostirku za pod.

Kakve su cijene?

Engleska je sama po sebi »puno skuplji sport« od ostalih država u kojima se nalaze ostale Camino rute.

Na portugalskom Caminu ručak ćete platiti 6-15 eura, a u engleskom pubu oko 30 eura.

Na portugalskom Caminu smještaj sam plaćala cca 15 eura po noći, a ovdje se smještaj kreće oko 100 eura/noć.

Naravno, ukupan iznos koji ćete vi potrošiti ovisi isključivo o vama i vašim navikama.

 

Dok me prošli Camino unatoč nižim cijenama u Portugalu i Španjolskoj poprilično koštao zbog svoje dužine, ovaj Camino napravila sam low-cost.

Noćenje mi je sad bilo besplatno (plan je bio spavati u šatoru).

Kupovala sam dio hrane u dućanima kad bi ih bilo (banane, tuna, pecivo, čokoladica, suho voće), a navečer sam stala u nekom pubu na toplom jelu, čaju i eventualno desertu.

U prosjeku sam dnevno potrošila 18 funti, što je prilično malo za ovu rutu.

Uz navedeno, platila sam hodočasničku putovnicu 6 funti, donirala nešto crkvama po putu te platila vlak do Readinga i iz Southamptona natrag.

Prije nego krenemo na putopis, da te pitam, tko je »veći i bolji hodočasnik«, ti ili ja?

Uf. Ovo je stvarno važno spomenuti.

U različitim FB grupama gdje hodočasnici iz cijelog svijeta svakodnevno izmjenjuju svoja iskustva, ali i u kontaktu s njima, često sam naišla na različita mišljenja na koje svatko ima pravo, ali ja isto tako ja imam pravo da mi se od njih digne kosa na glavi.

 

Na Caminu, kao i svugdje u životu često ćete naići na crno/bijele podjele i jako puno osuđivanja (na žalost).

Najčešće “osude” su:

1. “Moj put vrijedi više jer sam prehodao najduži Camino, a oni samo 100 km.”

Netko će prehodati 800 km, a neko manje, ovisno o tome koliko ima godišnjeg odmora, koliko fizički može podnijeti, koju rutu izabere, koliko želi i odluči.

On, a ne ti.

Nekome tko ima na primjer osobne, zdravstvene ili mentalne izazove ili pak nekome tko je stariji,  prehodati tih 100 kilometara možda znači kao tebi popeti se na Mount Everest.

 

Vrijedno pitanje bi bilo:

Kakve veze uopće ima sa mnom koliko hodaju drugi i zašto to koristim za uzdizanje sebe?

Zašto sam ja na svom Putu?

2. “Ja sam XY (bolji, važniji/a, što već…) jer svoj ruksak teglim sam/a, a oni ga šalju kurirskom službom naprijed. To nisu “pravi” hodočasnici .”

Netko će nositi svoj ruksak sam, a netko će ga slati naprijed jer postoji kurirska služba, jer ima zdravstvenih problema ili pak se samo ne želi mučiti s 10 kila tereta, kad već ta opcija postoji.

(P.S. na engleskoj ruti nema infrastrukture pa tako ni kurirske službe).

Vrijedno pitanje bi bilo:

Jesam li kroz život povjerovala da sve moram “tegliti” sama?

Tjeram li sebe da “teglim” jer mislim da moram, čak i ako ne mogu?

Kad pogledam svoj život i posao, imam li poteškoća delegirati drugima dio koji »mi je teško nositi« jer ne vjerujem da to mogu napraviti dobro kao ja? 

 

4. “Ja sam XY (bolji, veći, vredniji, jedini ispravan…) hodočasnik, jer ja hodam iz religijskih razloga, a oni ne.”
“Ja sam “vredniji” hodočasnik, jer ja hodam iz duhovnih razloga, a oni robuju crkvi i religiji.”

Svaka osoba koja je na Caminu traga za nečim i tvoj razlog nije ni bolji ni gori ni veći ni manji nego njihov.

Vrijedno pitanje bi bilo:

Jesam li kroz život povjerovala da vrijedim manje ili više od drugih zbog svog porijekla, religije, obrazovanja…?

Na koji način mi to služi, a u čemu me ograničava?

Kako mogu imati više ljubavi i razumijevanja za sebe ili druge?

5. “Moje iskustvo je vrednije, jer hodam nogama punih žuljeva i patim, dok su neki odustali, slabići.”

Sve pripreme svijeta neće ti pomoći jer te na Caminu čeka pritisak ruksaka na stopala koja hodaju najrazličitijim podlogama, u specifičnim vremenskim ne/prilikama koje doma nemaš.

Oprema i obuća koja ti se pokazala sjajna doma (ili nekim drugim ljudima) za tebe na Putu uopće ne mora biti dobra.

Tvoje mentalno i fizičko stanje na Caminu bit će posve drugačije.

Ja osobno nisam dobila žuljeve ni na jednom Caminu (800 i 110 km), ali sam na Putu svjedočila najgroznijim žuljevima koje možete zamisliti.

Sjećam se jednog hodočasnika koji je imao strašne žuljeve, veličine šake.

Umjesto da uzme par dana odmora kako bi ih zaliječio (jer uzeti si pauzu ti očito oduzima nepostojeće “Camino bodove”…), on je odlučio hodati u bolovima jako prometnim cestama da si »skrati put«, a nakon nekoliko dana je morao odustati i vratiti se doma, jer su se žuljevi opasno inficirali.

Tvoj Put i tvoji žuljevi pokušavaju te nešto naučiti.

Možda ti tvoj žulj želi reći: »Uspori. Pobrini se za sebe. Ne idi preko svojih mogućnosti. Daj si dozvolu da staneš. Ne idi tuđim tempom – pronađi svoj.«

Vrijedno pitanje bi bilo:

Jesam li kroz život naučila da nešto vrijedi samo ako se za nešto borim i krvarim?

Plješću li mi ljudi glasnije kad mi je teže i što moj ego kaže na to?

Kad vidim da je drugima teško bodrim li ih tako da im govorim »Stisni zube i izdrži« ili im dajem dozvolu da stanu i odmore?

Jesam li sama sebi gonič robova? Gdje sam to naučila?

Dovodim li se često u osobnom ili poslovnom životu u situacije gdje svoje biće maltretiram do krajnje granice da puknem i onda više ne mogu uopće dalje?

6. “Ja sam “veći” hodočasnik i “bolji čovjek” jer sam tu došla s višim razlogom, a oni su se došli zabavljati, navečer piju isl.”

Prije nego počneš druge nazivati »hodočanicima turistima«, podsjeti se da svatko ima svoj Camino. 

Podsjeti se da si i ti turist na Caminu.

A zašto se netko ne bi zabavljao na svom Caminu?

Možda je netko na svom Caminu došao upravo pustiti radost u svoje srce.

Vrijedi li samo ako plačemo i mučimo se?

Netko će doći upravo s namjerom da se opusti, zabavi, odradi svoj rad za opće dobro, a dobije potvrdu kako bi je stavio u svoj CV… 

Sretno im bilo svima, s kojim god razlogom da su došli. 

Vrijedno pitanje bi bilo:

Zašto me iritira ako se drugi zabavljaju?

Vjerujem li da život mora biti težak?

Vjerujem li da iskustva mogu biti značajna samo ako su ozbiljna?

Dozvoljavam li mogućnost da tuđi put vrijedi ako nije isti kao moj?

Obezvređivanje, omalovažavanje ili podsmjehivanje tuđim razlozima i iskustvima zapravo govori samo o nama, našim uvjerenjima i ograničenjima.

Raduj se svojim iskustvima i svom Putu, pusti druge da imaju svoja iskustva.

Fokusiraj se na sebe, pusti druge nek žive svoje živote i želim ti da ti Put donese upravo ono što tvoje biće treba.

A sad krenimo na putopis 🙂

 

Moje iskustvo – putopis engleskog dijela Camina iz dan u dan

Dan 1.

Nekih 5 minuta hoda od željezničke stanice u Readingu nalazi se gradski muzej u kojem sam na porti kupila svoju hodočasničku putovnicu i dobila prvi štambilj.

Ulazak u muzej je besplatan, ali nije radio kad sam ja došla pa ga nisam imala prilike razgledati. 

 

Službeni početak Camina je kod crkve Svetog Jakova u Readingu.

To je mala rimokatolička crkve koja se nalazi pokraj ruševina opatije Reading, vrtova i javnog parka Forbury Gardens i zatvora Reading.

Park je bio divan, a vrijeme sunčano.

Sjela sam kratko na klupicu i uživala promatrajući šarene gredice rascvalog cvijeća slušajući dječju igru, no morala sam krenuti dalje jer je već prošlo 13 sati.

 

Iako je gospođa u crkvi rekla da samo idem prema rijeci, već nakon 300 metara rute sam se izgubila jer nije bilo ključnih znakova za skretanje.

Kako sam iz prošlog iskustva Camina znala da gradovi ionako najčešće nisu ažurno označeni nisam se previše živcirala, te sam u OS kartu pogledala kojim putem krenuti dalje.

Dobar dio početka puta prvi dan vodi kraj mirnog kanala Avon kroz prirodu gdje ćeš se susretati s trkačima, šetačima ili pak ljudima na kajacima.

Mnogi žive uz kanal i iza kuće imaju mali vrt i pogled na rijeku.

Prva stvar koja mi je pala na pamet bila je – imaju li puno komaraca 🙂

 

Hodala sam neko vrijeme uz kanal i prošla pokraj prvog puba, The Cunning man u Burghfieldu gdje možeš odmoriti, nešto pojesti ili popiti ili samo zatražiti štambilj u svoju hodočasničku putovnicu.

U tom dijelu rute proći ćeš i »stambeni« dio kanala s bezbroj kuća na vodi odnosno barki na kojima ljudi žive, a zatim prolaziti kroz polja na kojem su patkice i krave.

Iako su se patkice bunile dok sam prolazila kroz jato, srećom krave su bile na pristojnoj udaljenosti pa sam mogla »šmugnuti« dalje na svoj put bez komplikacija.

Idealno bi bio napraviti 20 kilometara po danu i prvog dana stići do Mortimera, no plan je jedno, a život je drugo.

Na Camino sam krenula s upalom živca u desnoj ruci koja me stalno boljela, trebala sam dobiti menstruaciju zbog čega mi je tijelo bilo slabo, a ovaj put nisam uopće bila fit.

Odlučila sam slušati sebe i svoje tijelo, a ne tuđi plan kako bi ova ruta trebala izgledati i koliko bih trebala napraviti svakog dana.

 

Nakon par sati hodanja umorna sam stala u Pubu Fox and Hounds u Sheffield Bottom i večerala najbolju gustu juhu koju sam ikad jela.

Stariji par udaljen nekoliko stolova htio je ćaskati, ali bila sam preumorna za socijalne kontakte te sam samo par puta klimnula uz osmijeh.

Napunila sam bateriju mobitela i nakon toga hodala još samo 40-tak minuta.

Nadala da ću stići bar do crkvice St. Mary u Sulhamsted Abbot gdje bi možda bilo moguće prenoćiti (tad nisam znala da su crkvice zaključane noću i da bi za eventualno prenočište trebalo unaprijed nazvati i dogovoriti), no dizao se vjetar, padao je mrak, a stopala su me pekla kad sam hodala po asfaltu.

Bilo mi je dosta za danas.

 

Neko vrijeme »sjedila« sam na svojim potrebama, vukući noge uz mučenje dok napokon nisam rekla: ne mogu više mogla napraviti ni korak.

S obzirom na to da smo prijatelj i ja ovisili jedno o drugome sa smještajem jer je svatko nosio pola šatora, nisam mogla stati samo ja.

Našli smo dobro mjesto na livadi ispod dva velika hrasta čije su grane škripale od vjetra i dignuli šator. 

U tom trenu primijetila sam da mi je na ruksak, pa onda i na ruku, sletjela bubamara. 

Čudno, nisam vidjela još nijednu ove godine i osim što me razveselila, nisam joj pridavala velik značaj (za sad).

Vrlo brzo nakon što smo dignuli šator počela je kiša pa sam bila stvarno zahvalna što sam na suhom. 

Dan 2

Jutra u Engleskoj počinju vrlo rano.

Već oko 5 probudit će vas dan, dok potpuna noć pada vrlo kasno, poslije 22 sata.

S obzirom na to da je kampiranje zabranjeno, sklopili smo šator i krenuli dalje ne ostavljajući za sobom ni traga.

Jutarnja higijena, po pola šatora svakome u ruksak i ‘ajmo.

Niti 10 minuta od mjesta noćenja došla sam do crkvice St. Mary koja je ranim jutrom bila zaključana.

U vodiču sam pročitala da ako unaprijed nazoveš da će se pobrinuti da otvore crkvu kako bi se mogli koristiti dvoranom, kuhinjicom i WC-om te staviti štambilj u hodočasničku putovnicu.

Tko bi znao da je bila tako blizu, no u onom trenu stvarno nisam mogla napraviti ni koraka dalje.

 

Kako je sunce postajalo sve jače primijetila sam prvi izazov ovog Camina – kad spavaš u šatoru, kad nema kafića, pubova i smještaja, nemaš ni stalno dostupne tekuće vode, kao ni mogućnosti da je natočiš na svakom koraku.

Zbog toga je važno pažljivo planirati vodu, jer između ostalog trebaš je i za piće i za održavanje higijene.

Hodajući po cesti, srela sam ženu koja je  uređivala dvorište i zamolila je da mi natoči vode.

 

U ovom mjestu par minuta od rute bio je i prvi dućan na koji sam naišla, Co-operative, gdje sam kupila banane.

Videći me kako stojim ispred trgovine, prišao mi je stariji čovjek i pitao kamo hodam. 

Zvao se Peter.

Ispričao mi je da je i on hodočasnik i da je hodao Camino, kao i englesku rutu Camina. 

Imao je istih izazova sa smještajem pa se dogovorio sa suprugom da svaki dan prehoda dio, a ona bi dolazila po njega autom te bi prespavao kod kuće, a onda se drugi dan vratio gdje je stao.

Rekao mi je i da njegov prijatelj već 6 mjeseci pokušava napraviti nekakvu mrežu smještaja za ovu rutu, svjestan nedostatka infrastrukture. 

Moram reći da sam od svog prvog posjeta Engleskoj ostala ugodno iznenađena što stalno nailazim na ljude s kojima mi je vrlo lako komunicirati, koji su izuzetno dragi i spremni pomoći i u većini slučajeva oni sami prilaze meni.

Gdje god da sam bila, išla u dućan, pokraj kanala do grada ili na nekoj javnoj šetnici u velikom gradu, svaka osoba će se nasmijati i pozdraviti.

Trebalo mi je vremena da se naviknem na to. 

 

Socijalne situacije s nepoznatim ljudima nekad su mi stvarale anksioznost zbog čega sam ih izbjegavala.

Danas, vjerojatno obogaćena iskustvima koje u zadnje vrijeme doživljavam i u UK i sama osjećam da neznancima imam puno više toga za dati. 

Pozdraviti, započeti razgovor s ranom ljudima, nasmijati se… to mi jako nedostaje kad se vratim u HR gdje je većina u prolazu fokusirana samo na sebe i uglavnom namrgođena.

Vjerujem da su doba nesigurnosti i borbe za preživljavanje uvelike utjecali na to da kao narod još danas funkcioniramo u »survival modu« te smo još uvijek prilično oprezni prema drugima.

No vratimo se mi na Camino.

Staza se nastavila kroz šumu i evo me u Mortimeru.

Na glavnoj cesti nalazili su se i najveća crkva u Mortimeru St John the Evangelist i pub Horse and Groom, oba mjesta gdje možete odmoriti i dobiti pečate no bili su zatvoreni, pa sam krenula dalje. 

Par koraka nakon toga a glavnoj ulici srdačna žena uputila me na čaj i kolače u slatki gift shop i kafić Baobab koji isto nudi štambilj, ali i 10% popusta za hodočasnike.

Vlasnici Baobaba su divan, srdačan par s kojima sam popričala o ruti i nedostatku infrastrukture. Vjerujem da će nakon emisije koje BBC priprema poduzetni umovi prepoznati potencijal ove Camino rute i pokrenuti više smještaja i malih restorana/kafića.

Meni je to odmah palo na pamet (ne možeš ti ugasiti poduzetni um ni na odmoru).

Nastavak rute prema rimskom gradu Silchester vodio je kroz livade, kupinjak (kupine su na žalost tek cvale pa se nisam mogla sladiti putem) i kroz veliko polje kukuruza. 

Nakon početnog čuđenja jer na portugalskoj ruti nikad nisam prolazila kroz ničija polja, shvatila sam da to uistinu jest dio službene rute.

 

Svaka staza koju sam u Engleskoj hodala prolazi i kroz šume i kroz polja i kroz farme sa stokom, pa tako i Camino.

Čak i na posijanim poljima uvijek postoji uski prolaz za javnu stazu kojom se hoda, jer ti javni putevi tu postoje stoljećima, a polja puno kraće.

Svaka osoba koja je kupila polje, zna prolazi li njenom zemljom javni put.

Nama čudno, ali njima je normalno.

 

Sjećam se da sam zapisala nakon zadnjeg Camina da je jedna od stvari koje nisam imala, a voljela bih da imam, traka koja prekriva gornji dio cipela/gležnjeva i onemogućuje smeću i kamenčićima da ti uđu u cipele.

Ti mali komadići biljaka, zemlje ili kamenčići vrlo brzo toliko smetaju za hodanje da moraš stati i maknuti ih iz cipela ako ne želiš dobiti žulj.

Voljela bih da sam pročitala svoj vodič za Camino prije nego sam krenula na ovaj i podsjetila se da ih kupim, no za ovaj Camino se nimalo nisam pripremala, doslovno sam uzela par stvari, stavila ruksak na leđa i krenula.

Još je dobro ispalo 🙂

Srećom kukuruz je bio mali pa je bio lako proći kroz polje i nastavila sam prema Silchisteru.

Za razliku od većine velikih rimskih gradova u Britaniji, Silchester je napušten na kraju rimske vladavine, a danas tamo možeš obići dobro očuvane gradske zidine i amfiteatar (obilazak je besplatan.)

Nastao je kao središte željeznodobnog plemena Atrebata pred kraj prvog stoljeća.

Na putu prema crkvi u Silchesteru razgledala sam ostatke rimskog amfiteatra, a zatim došla do divne crkvice St Mary the Virgin, okružene grobljem.

Crkva je sagrađena u XII. stoljeću, a njezin položaj sugerira da je najvjerojatnije izgrađena na prostoru koji se smatrao svetim u poganska vremena. 

 

Sve male crkvice koje sam obišla na ovom Caminu služe zajednici i hodočasnicima. Otključane su ujutro i otvorene su preko dana.

Tako je i ova bila otvorena, a u njoj je bio i Camino štambilj, kao i bilježnica u koju možete upisati svoje ime, od kud ste i svoje dojmove.

Važna informacija bit će vam i kako u crkvama nema tekuće vode, ali ćete obično naći utikače za struju te ćete moći napuniti bateriju mobitela.

Samo nemojte zaboraviti ponijeti pretvarač za UK struju.

Na Camino štambilju ove crkve se nalaze stilizirani konj i riba, koje sam kasnije vidjela na pločama ruševina.

Konj izgleda neobično, stilski je sličan bijelom konju iz Uffingtona, a Internet kaže da je konj bio vrlo značajan za predrimske stanovnike zemlje iz željeznog doba i da se često pojavljivao na njihovom novcu.

St Mary the Virgin je uistinu divna crkva predivne energije, a posebno su me oduševili ručno izrađeni jastučići za klečanje/molitvu različitih boja i motiva koje sam kasnije vidjela u još nekoliko crkvica.

Oduševilo me i Drvo molitve gdje možete napisati za koga želite da se na misi moli, te se jednom mjesečno na nedjeljnoj misi sve molitve pročitaju (napomenula bih – za razliku od iskustava koje sam do sad imala u HR, ovdje da bi se za vas ili vašu potrebu molilo ne trebate ništa platiti.)

Napisala sam svoju molitvu i ostavila je na drvetu molitve te krenula spakirati ruksak na klupici.

 

Vani me na ruksaku opet dočekala bubamara  🙂

Razveselila me, jer iako sam danima hodala po prirodi i livadama, nikad nisam vidjela nijednu osim onih koje su došle do mene.

Nakon kraćeg odmora i ručka, nastavila sam hodati prema ostacima rimskih zidina kad sam shvatila da postoje dvije rute.

Jedna je kraća i njom ne obilazite zidine, a druga je 40 minuta duža i obilazite zidine. 

Ja to nisam shvatila na vrijeme (nije nigdje ni pisalo) te sam svoje dnevno hodanje nehotice produžila za sat vremena.

Da sam znala gdje skrenuti mogla sam i bez toga no nema veze, kad sam već bila tamo, bar sam vidjela zidine.

Ruksak mi je u to vrijeme postajao sve teži, a ja sam bila sve umornija dok sam hodala po asfaltiranom dijelu puta, koji mi je uvijek najgori za stopala.

Nastavak puta vodio je kroz velika polja uljane repice.

Na nekim mjestima bila mi je do ramena i iako je postojao uski put kojim sam prolazila, repica je toliko razrasla da se kroz nju doslovno trebalo probijati s dignutim štapovima iznad ramena.

Osjećala sam se kao Rambo koji se probija po džungli.

 

Usred polja naišla sam na prekrasno ogoljelo stablo koje je očito pogodio grom i tu sam malo odmorila.

 

Kad sam izašla s polja čekao me dio puta s paprati visine 2 metara. 

OMG pomislila sam, ni ne sluteći da me narednih dana čekaju puno zapušteniji putevi koji će me poprilično usporavati i time mi osigurati vrijedne lekcije.

Sljedeća crkvica na putu bila je ST. James Church u Bramley-u.

Ispred nje su na malenom stabalcu vijorile trake u boji zastave Ukrajine.

Na Drvu nade za Ukrajinu možete zavezati svoju trakicu i pomoliti se za mir ili ljude u ratu.

Predvorje je bilo otvoreno, ali u njemu nije bilo štambilja, a crkva zaključana.

Nazvala sam svećenika čiji broj sam našla na oglasnoj ploči, koji me uputio da vrata treba jače gurnuti i tako sam ušla još jedno utočište u kojem sam odmorila, pomolila se i napunila bateriju.

I u ovoj crkvi imali su divne jastučiće za klečanje, a divnu uzemljenu energiju nemoguće je opisati.

Upisala sam se u knjigu posjetitelja (koja te čeka u predvorju svake crkve) i krenula dalje kroz dvorište u kojem je (kao i kod većine crkvica) bilo groblje.  

Moram priznati da sam se do tog trena već počela veseliti svakoj narednoj crkvi i da sam se pitala kakva će biti, čemu se nisam nadala kad sam kretala na Put.

 

Prolazeći grobljem, u jednom trenu primijetila sam pero. 

Pero je za mene do sad uvijek bilo znak ili značajna poruka, a neki kažu da su pera poruke naših anđela. Za mene naići na pero znači da sam na pravom putu.

Pogledala sam pero kod stopala, digla pogled i vidjela da stojim ispred groba s nadgrobnom pločom na hrvatskom jeziku.

Iseljeniku Đuri dala ga je napraviti supruga Zora, što pak je naziv udruge koju sam su-osnovala prije 20 tak godina.  

Ništa nije slučajno, pomislila sam.

Nastavila sam prema mjestu Little London kroz polja, livade s ovcama i konjima. 

U jednom trenutku shvatila sam da već dugo nisam vidjela Camino znak i da već dosta dugo hodam po cesti (Camino rute uvijek će vas voditi po manje prometnim cestama kako bi bili sigurni).

Naravno, opet sam zalutala jer nije bilo oznake.

Na nekim mjestima su oznake zarasle, na nekim mjestima fale ili su skinute ili namjerno ostrugane i na tom Caminu frustriralo me što ne mogu u potpunosti pustiti mozak „ na pašu“.

 

Na povratku sam malo odmorila na šarenoj klupici svjesna da imam još jako malo vode, a onda nastavila kroz polja do Pamber End i puba The Queens College Arms koji je 100 metara van rute (na lijevo).

 

U tom trenu bila sam toliko umorna i gladna da mi mozak mi uopće nije radio, nisam mogla složiti najjednostavniju rečenicu.

Nekako sam se sporazumjela s konobaricom koja mi je objašnjavala kako je posjetila Dubrovnik. Većina Engleza koje sam srela većinom su već ljetovali u Hrvatskoj.

Nakon razočaravajuće večere pojela sam dobar čokoladni brownie i sladoled koji me „dignuo“.

Iako je već bilo dosta kasno i trebalo je tražiti mjesto za šator, nigdje nije bilo pogodnog mjesta pa sam nastavila hodati imajući povjerenje da ću ga naći. 

Vjerojatno „napucana“ šećerom osjećala sam se puna energije i friško kao da sam tek počela hodati.

Prošla sam Monk Sherborne i Worting Wood Farm, hodala  do 21 sat i taj dan prošla najveću udaljenost. 

Mjesto za šator „čekalo me“ odmah pokraj staze, a naravno vrlo brzo nakon što sam ušla u šator, opet je počela kišica.

Tu noć se temperatura opako spustila, padala je kiša i bilo mi je jako hladno.

Dan 3. 

Probudila sam se u rano jutro izmorena.

Dobila sam menstruaciju s cijelim spektrom bolova i tankih živaca.

Tijelo mi je bilo slabo, sve me živciralo i boljelo i pomislila sam kako je zadnja stvar koju sad želim i trebam je nositi težak ruksak kroz neku pripizdinu i zaraštene puteve, no da sam i htjela stati, nisam imala gdje jer je do „civilizacije“ trebalo hodati.

S obzirom da tih dana ciklusa preferiram biti sama, teže sam podnosila jutra/večeri kad sam bila s prijateljem jer smo svaki nosili po pola šatora.

Udah – izdah.

Nakon što smo spakirali šator, popila sam tabletu protiv bolova i krenula sama kroz polja, pokušavajući odgonetnuti gdje je put.

Prolazila sam kroz polja borača u cvatu, prekrasne svježe šume i polja. 

U Wortingu sam stala kod crkve St Thomas of Canterbury. 

Najraniji zapisi o crkvi u Wortingu sežu do 1016. godine.

Pod budnim okom socijalnog radnika, desetak muškaraca s prslucima na kojima je pisalo da odslužuju rad za opće dobro uređivali su dvorište oko crkve, kosili travu, sređivali pločnik.

Pokraj crkve bila je mala prostorija s WC-om, kuhinjom, dvoranom, pa sam zamolila nadležnog da natočim vode.

Moram spomenuti da i za vrijeme Camina i svojih višekratnih posjeta UK nisam nikad srela neljubazne Engleze koji mi s nečim ne bi htjeli pomoći ili izaći u susret.

S obzirom da nije bilo u blizini restorana ni kafića ni dućana, skrenula sam 10-tak minuta s rute kako bi kupila hranu u dućanu i vratila se do te crkvice. 

Zasjalo je sunce pa sam se raskomotila na klupici, doručkovala, uživala u zrakama sunca na licu – sve dok me lagani pljusak nije potjerao u crkvu. 

Kišni pljusak ovdje ne treba shvaćati ozbiljno jer već za par minuta opet može sjati sunce.

Stavila sam štambilj u hodočasničku putovnicu i krenula dalje prema Dummeru.

Taj dan bila sam toliko umorna i bila sam presretna kad sam naišla na nečiju “vikendicu” s divnim travnjakom pa sam malo odmorila tamo, izula cipele i pojela bananu. Divotica.

Kad sam stigla u Dummer, pub pokraj ceste je bio zatvoren, ali cesta se penjala do puba The Queen Inn.

Bilo je točno 15 sati i konobarica me otpravila van govoreći da upravo zatvaraju i da se ponovno otvaraju u 18.

Uf.

Nastavila sam hodati selom do kraja ceste i All Saints’ crkve s grobljem u dvorištu.

Jednostavna crkva prvi put se spominje 1198. vjerojatno je izgrađena od strane normanskih zidara/masona.

Puna je urezanih grafita iz davnih vremena, a najzanimljivija je slika glave s rogovima na sjevernoj strani ulaza.

Neki u njima vide vraga, drugi konja, treći govedo, ja bi rekla da se radi o kravi i konju.

Izvadila sam prostirku i sjela na klupicu kako bi nešto pojela, no vrlo brzo me kiša potjerala u predvorje crkve.

Pogledala sam letke na oglasnoj ploči (kao u mnogim crkvicama do sad) koliko različitih aktivnosti rade za svoje mještane – od aktivnosti za starije, nemoćne, socijalno ugrožene, obitelji, osobe koje se bore s mentalnim zdravljem…na svakoj oglasnoj ploči uvijek je bilo brdo različitih aktivnosti zbog kojih sam pomislila: kako divna zajednica oko crkve. 

Vjerojatno ima takvih župa u HR, no moja prva iskustva s crkvom su bila negativna: strahovlada i vrijeđanje od strane tadašnjeg svećenika koji nas je udarao užetom koje je nosio oko struka halje ako na satu vjeronauka ne bismo šutjeli kao bubice. 

(To je bilo vrijeme kad smo i od učitelja u prvom razredu osnovne škole dobivali packe po noktima za najrazličitije sitnice poput kašnjenja par minuta na izvannastavnu aktivnost.

Grozno…ali eto, ima posla za terapeute svih pravaca. Funny not funny.)

 

Tek sam u dvadesetima u proputovanju Balkanom i obilazeći crkve različitih religija doživjela duhovna iskustva uz crkve koje nisu u sebi imale nimalo materijalnog bogatstva no prštale su duhovnim bogatstvom. Bile su otvorene za svoju zajednicu, a svećenici/franjevci/fratri koje sam tamo susrela bili su uistinu posebni ljudi.

Kad sam saznala da na ovom Caminu nema infrastrukture i da su punktovi u crkvama, nisam očekivala ništa.

No iskustvo koje sam dobila u svim crkvama u malim mjestima bilo je neopisivo.

Postala su moje utočište, pružala su mi zaklon od kiše, dala prostor za odmor i povezivanje sa sobom.

Otvorene svakog dana za nas male ljude, osjećala sam da su me prigrlile kako bi mi dale utjehu i vjeru. 

Hvala, hvala, hvala.

Kad sam ušla u predvorje All Saints’ crkve u Dummeru, bila sam totalno preplavljena hormonima, umorom i boli.

Na svojoj prostirci sam na podu odmarala nekoliko sati misleći kako bi bilo sjajno kad bi mogla tu prespavati.

Nema kiše, nema vjetra, nema hladnoće.

Okrenula sam se svom ruksaku i vidjela na njemu malu bubamaru. Opet.

Nasmijala sam se znajući da sam sigurna i da će sve biti dobro.

 

Što sad?

Naredno mjesto je bilo udaljeno sat vremena hoda, ali u tom trenutku bila sam preumorna pa sam ostala tu i vratila se u 18 sati u The Quinn inn na večeru s kolegom hodočasnikom.

Tradicionalni »fish and chips« s graškom, sve bez okusa i ikakvih začina. Ne kužim.

Pojela sam samo polovicu i popila još jednu tabletu protiv bolova.

Kad sam se odmorena i sita vratila do crkve, već je bila zaključana.

Šit. 

Nema druge nego nastaviti hodati i nadati se da ćemo naći dobro mjesto za šator.

Podigli smo ga nakon još nekih 40 minuta hodanja i zaspali.

Ovaj put na sebe sam obukla sve što sam imala kako me u noći ne bi probudio pad temperature.

Dan 4

Sunce me probudili već oko 6, a onda sam »morala« čekati kolegu da raspremimo šator.

Osjećala sam nemir jer sam i to jutro samo htjela imati slobodu da krenem kad ja želim, ali bilo je to još jedno jutro vježbanja strpljenja.

Kako je padala kiša cijelu noć, a staza kojom sam hodala bila je mokra. 

Cipele i čarape su mi bile mokre i uz bol i hormonalna previranja stvarno sam pomislila »Što  meni ovo treba?!«.

Hodala sam tom mokrom stazom totalno emocionalno aktivirana kad mi je odjednom sinuo uvid uz pomoć kojeg sam donijela važnu odluku. 

U sekundi sam se osjetila kao da mi je netko skinuo sto kila s leđa, imala sam puno više prostora u sebi i oko sebe i nastavak puta prošla sam mirna i hopsajući kao štrumpf po šumi.

Kod naredne crkve St. Mary u Preston Candoveru  bio je i moj kolega hodočasnik. 

(Btw, primjećujete li kako se većina crkava na ovom putu Sv. Jakova zove crkvom Svetog Jakova, a ostale su većinom Crkva djevice Marije? 

Sjela sam na klupicu i taman kad sam mu govorila o svojoj odluci, okrenula sam se na desno i tamo je na grmiću bila ona, bubamara.

Zastala sam i ciknula – evo ga, to je to, potvrda 🙂

Poslala sam fotke prijateljici koja mi je poslala objašnjenje iz Knjige o duhovnim vodičima životinjama kaže:

“Bubamara je uglavnom vezana uz kršćanstvo i iskustva prošlih inkarnacija.  Upozorava nas da ne bi trebali pokušavati svoje snove ostvariti na brzinu i težim putem, već da im dozvolimo da se materijaliziraju u za nas najbolje vrijeme i lagano. 

Bubamara najavljuje sreću i ispunjenje želja.”

Da, to je zapravo i poanta Camina, usporiti, čuti, osjetiti, dozvoliti.

Pomislila sam da me prati ista bubamara, ali udaljenost je prevelika, a i bile su različitog izgleda, boje i veličine.

Ne, skoro svakog dana mi je dolazila druga, a fascinantno je što nigdje drugdje nisam vidjela nijednu, iako sam stalno bila u prirodi.

Iako je sam Camino hodajuća introspekcija/meditacija/molitva, tad sam svaki dan svjesno uzimala vrijeme za molitvu/povezivanje sa sobom, a kad sam zaboravila – na to me podsjetila upravo bubamara.

Bilo je sivo i promjenjivo vrijeme pa sam htjela krenuti dalje, ovaj put sjajnog raspoloženja. 

Brzinski sam posjetila još i Crkvu St. Mary the Virgin u Preston Candover.

Bila sam gladna, a na ruti nije bilo nikakvog dućana no na Google karti vidjela sam kako je nekih 10 minuta udaljen od rute mali neprofitni lokalni dućan, pa sam krenula tamo. 

Kupila sam hranu i uzela si pola sata pauze za čaj i kolače. 

To se na ruti ne dešava često, da imaš i dućan i kafić, pa nisam propustila priliku. 

Popila sam čaj od kamilice i pojela jedan od tradicionalnih preslatkih engleskih biskvita.

Dalo bi se raspravljati o njihovim »kolačima« jer ono što oni zovu kolačima mi zovemo biskviti, a ono što mi zovemo kolači oni zovu deserti.

Krenula sam dalje prema Upper Wield gdje je bila još jedna crkva Svetog Jakova (St’ James Church).

Skromna fasada ove crkve ne navješćuje blago koje se skriva unutra.

Urezan u normanski kamen oko vrata nalazi se drevni brojčanik za misu, a unutra su dijelovi starih slika i fragmenti deset zapovijedi.

Kod oltara nalazi se prekrasan spomenik Sir Williamu Wallopu, koji je umro 1617. i njegovoj trećoj ženi Margery. U njihovoj tudorskoj kamenoj odjeći isklesani su nevjerojatni detalji. 

S obzirom na to da se radi o nečijem grobu, maknula sam se i odmorila u prednjem dijelu crkve.

U nastavku puta kroz polja povremeno sam bila okupana pljuskom, a najjači je počeo nekih 10 minuta od crkve Svete djevice Marije (The church of St. Mary the Virgin) u Old Alresford u koju sam se sklonila.

Ova crkva je veća od ostalih, povijesno je značajna i spomenuta je u The Domesday Book.

The Domesday Book je popis svih imanja u Engleskoj i Wallesu koji je dovršen 1086. godine po nalogu kralja Williama I., poznatog kao William Osvajač, kako bi znao što je uopće osvojio.

Svodovi ove crkve, kao uostalom većine njih su drveni i fascinantno lijepi.

Skromnost, toplina, utočište, sigurnost, mir, blagost i povjerenje preplavljivali su me u svakoj crkvici na putu.

Nakon odmora, čim je pljusak prestao krenula sam dalje na put prema mjestu Ovington.

Po prvi put sam došla u manji grad koji me podsjetio na gradove koje sam prolazila u Portugalu. Ju-hu, civilizacija.

Čak sam vidjela i jednu hodočasnicu, prvu i jedinu koju sam srela na putu, ali hodala je u suprotnom smjeru.

Ne znam više iz kojeg razloga, ali sjećam se da sam sjela na klupicu preplavljena i da sam plakala.

Kao i vrijeme, i raspoloženje na Caminu je vrlo promjenjivo.

Na vjetrometini si svega što se nalazi u tebi i izlazi u količinama koje možeš podnijeti.

Pauze za plakanje na klupicama bile su mi česta zanimacija i na portugalskom Caminu nakon Porta 😉 

Prvih par dana Camina najčešće bude lijepa turistička šetnja, ali kad krene… ne možeš pobjeći.

Camino te guli kao luk, sloj po sloj, ali ne zaboravi da mu je sredina slatka.

Ne znam kako, ali tu negdje sam izgubila vizir/šilt koji mi je služio da mi u oči ne ulaze ni kiša ni sunce.

S obzirom na to da je opet zasijalo sunce baš mi je bilo žao tog gubitka, ali nisam ga mogla naći pa sam otpustila ono na što ne mogu utjecati.

Prvi vizir koji sam ponijela na portugalski Camino izgubila sam već u prvom tjednu hodanja, pa sam kupila novi isti koji sam sad opet izgubila. (Nakon Camina kupila sam treći, isti.)

Današnja avantura završila je u The Bush Inn-u u Ovingtonu ispred kojeg je na stupu bilo 2 Camino strelica i svaka je pokazivala u suprotnom smjeru.

Sjajno, baš kako se trenutno osjećam, pomislila sam i nasmijala se.

Opet sam bila toliko umorna da mi mozak uopće nije radio, a kako sam cijeli dan dosta jela po putu, popila sam samo čaj i pojela odličan sladoled. 

Atmosfera i osoblje je bilo divno, a tu mi se pridružio i prijatelj hodočasnik.

Nakon dobre doze odmora krenula sam dalje uz rijeku i kroz polja s kravama. 

Nekoliko krava bilo je točno na putu, ali nemaš izbora – možeš proći ili čekati da se maknu, samo što to može trajati cijeli dan 🙂

Nijedno mi u tom trenutku nije bila opcija.

Iako je moja baka kad sam bila mala imala kravu i dalje osjećam strahopoštovanje prema životinjama kad prolazim pokraj njih, jer su velike i nepredvidive.

Još se danas sjećam kako sam trčala po slovenskim bregima dok me mama krava poprijeko gledala jer sam im se previše približila.

Mislim da nikad nisam trčala brže 🙂

Gledam ja krave, gledaju one mene, ali srećom uspjela sam ih nekako izbjeći prelaskom na drugu stranu dok mi je srce nabijalo u grlu i brzo nastavila hladnom, mokrom i vlažnom rutom prema Itchen Abbas.

Prostor za šator našli smo na divnoj livadi punoj divljeg cvijeća i dobro se naspavali uz nezaobilaznu sitnu kišicu.

 

Dan 5

To jutro sipila je kiša, iako je vremenska prognoza pokazivala da će početi tek poslije podne.

Već sam prije izvadila svoj hand-free crno srebrni kišobran koji mi je ovdje služio kao zaštita za kišu, a na portugalskom Caminu kao zaštita protiv sunca.

Zbog težine šatora nisam uzela pravi kišni pončo, nego tanku najlon kabanicu iz TEDI-ja.

Poslužila je.

Kako je vrijeme ovdje promjenjivo, pomalo je pain in the ass stalno se skidati i oblačiti, ali hladno/vjetroviti/kišno i sunčano stalno se izmjenjuju.

Danas sam odmah ujutro izvadila svoju kišnu spremu, koja mi je uskoro i zatrebala.

I prošli i ovaj rođendan sam provela na Caminu. 

Ovaj put poželjela sam si samo kolač za rođendan misleći – pa negdje ću valjda naći kolač po putu.

Kako će se odmotati cijeli ovaj dan i da će se milost na mene sliti u potocima – nisam mogla ni sanjati.

 

Hodala sam kroz polja, livade i uske staze kroz prirodu kilometrima i po običaju, nisam srela nijednu živu dušu.

Prvo mjesto u koje sam ušla bilo je Martyr Worthy, a cesta je vodila ravno do male crkve.

Ušla sam, skinula ruksak i primijetila stolić s malim svjećicama koje mogu zapaliti. 

Preplavio me osjećaj zahvalnosti jer sam zadnjih par dana poželjela baš to, a prethodne crkve nisu ih imale (razumljivo, svodovi su drveni, a crkve uglavnom prazne, mogućnost požara je prevelika).

Zapalila sam svjećice uz namjere, stavila štambilj u hodočasničku putovnicu i provela nekoliko minuta u tišini.

Odjednom sam čujem štapove kako kuckaju i u crkvu ulazi stari bračni par.

Kažu nek’ se ne dam smetati, da su došli ulaštiti slike, tako da su se oni bavili time dok sam ja jela svoj obrok u tišini.

Odjednom mi priđe žena i pita me: »Trebaš li na WC? Znam kako to zeznuto zna biti na putu. Preko puta je seoska hala i ima WC.»

Sjajno, prilika za natočiti vodu i WC se ne propušta jer osim za piće, kod divljeg kampiranja trebaš imati i vodu za održavanje higijene.

 

Otišla sam u tu zgradu preko puta, gledam i ne vjerujem.

Dvorana je bila puna mještana svih generacija kako se druže uz čaj i kavu, a na stoliću ima 10-tak vrsta kolača i torti.

Biram tortu od badema i malina i punog srca sjedam za stol broj 2.

A za njim Sarah, žena koja je prošle godine hodala francuski Camino. 

Skoknula je preko puta do svoje kuće kako bi donijela list papira s blagoslovima za hodočasnike koji su me neopisivo dirnuli.

Pojela sam još jedan komad torte, ovaj put s borovnicama, popila čaj i omamljena od toplog čaja i hrane se pozdravila s mještanima.

A sad pazi ovo: ovi mještani se okupljaju SAMO JEDNOM MJESEČNO NA 2 SATA uz čajanku i kolače.

Zamisli kakva je samo »slučajnost« da sam došla baš k njima i baš u to vrijeme. 

Odavno sam prestala tražiti logična objašnjenja za sve što se dešava.

Mogu samo reći: hvala, hvala, hvala. 

Camino provides.

Obukla sam kabanicu, stavila ruksak na leđa i krenula na daljnji put po kiši srca većeg za bar 3 broja.

Sljedećih par punktova bili su udaljeno samo po cca 2,3 kilometra pa mi je bilo lakše, posebno jer je stalno padala dosadna kiša pa sam se mogla povremeno skloniti.

Prolazila sam kroz uske puteve obrasle koprivama i pikavim kupinama koje su mi se kačile za odjeću i kišobran. 

Kiša je padala tako jako da su mi bila puna usta i oči, cipele su mi bile posve mokre, ali sam hodala s veseljem.

Naredni punkt bio je u mjestu Kings Worth u crkvici  St Mary’.

Iako je ova crkva bila veća, opet me oduševila divna, skromna, prizemna, uzemljujuća energija.

Župna crkva je izgrađena 1864. i služi vjernicima anglo-katolicima i evangelistima. 

U predvorju je bila ogromna tekstilna slika koja je prikazivala život njihove župe, a unutra je bio i aparat za e-donacije.

Imam samo bankovnu karticu pa sam ovaj put mogla i donirati, što sam i željela.

U ovoj crkvi bio je i vrč s vodom i čašama, a unutra kao i u svim ostalim crkvama nije bilo nikoga iako su bile otvorene.

Povjerenje je tu velika stvar i – postoji.

 

Vrijeme je da se pođe dalje.

Šibana kišom i vjetrom, mehanički sam hodala, a kako su mi oči bile pune kiše, nisam se baš zamarala kud prolazim.

Ovaj put krenula sam prema prvom većem gradu, Winchesteru, koji je bio glavni grad Engleske u 10. i 11. stoljeću.

Winchester se nalazi se na zapadnom kraju Nacionalnog parka South Downs, na rijeci Itchen i grad je od posebne povijesne važnosti, pun starih građevina i tradicije.

Pomislila sam, da nije bilo toliko ratova i uništenja na Balkanu, tko zna što bi sve znali o svojoj povijesti.

Kad sam ušla u Winchester, kao da se otvorilo nebo jer pljuštalo je kao iz kabla, u svim smjerovima.

Mislim da do sad nisam još vidjela takvu kišu, jer naša pada iz neba na zemlju, a ova engleska je najčešće sitnija, ali pada u svim smjerovima poput snježne mećave.

Kiši se pridružio hladan vjetar i ništa od opreme nije pomagalo da se zaštitim.

U Engleskoj je do tad bilo prekrasno i sunčano.

Samo taj tjedan koji sam otišla na Camino predviđali su kišu, no to je bio period kad je u cijeloj Europi krenulo olujno ljeto s kišom i poplavama.

Doduše, vremenska prognoza za ovaj Camino je pokazivala puno gore vrijeme no svaki dan se nekako razvedrilo ili je kiša umjesto najavljenih 7 sati padala samo sat vremena, tako da je ovo bio prvi dan jake kiše na mom Putu.

Bila sam zahvalna što je tako.

Krenula sam do crkve Sv. Bartolomeja, ali bila je zatvorena. 

Eto ti razlike, crkvice u većem gradovima uglavnom su bile zatvorene.

Sklonila sam se u kafić i pojela ručak, no kiša je pljuštala i dalje, a vrijeme prolazilo, pa sam odlučila nastaviti do poznate Winchesterske katedrale izgrađenoj 1079. koja je i najduža zgrada u Europi. 

U njoj su sahranjeni brojni anglo-saksonski i kasniji kraljevi.

Zaposlenica na info pultu stavila nam je štambilj u hodočasničku putovnicu i pitala želimo li besplatno razgledati katedralu (inače se naplaćuje 12,5 funti, no za hodočasnike je besplatno).

Pogledala sam oko sebe i pomislila koliko je ovdje posve drugačija energija od svih divnih crkvica koje su mi do sad bile utočište.  

Hladna energija, buka, nemir…sve suprotno onome čemu sam do sad svjedočila.

Ne hvala, rekla sam.

Izašli smo iz katedrale i nastavili hodati, a vjetar i kiša bili su neumoljivi. 

Kiša je trebala prestati oko 18 sati, a ja nisam znala je li mi pametnije stati ili čekati.

Već je bilo 17 sati, a napravila sam samo 12 kilometara...što je za ovo vrijeme bilo i odlično, ali ipak malo, mislila sam.

 

Sklonili smo se u kapelicu St. Swithun’s nedaleko katedrale, obukli suhu odjeću i ogrnuli se vrećama za spavanje dok smo čekali da se kiša smiri.

U kapelici nije bilo signala i još uvijek nisam imala odgovor na pitanje što i kuda dalje.

Uživala sam u suhoj odjeći i divnoj energiji kapelice sve dok se u jednom trenutku nisu začuli koraci.

Ušla je žena u mokroj kabanici i rekla da je došla zaključati kapelicu.

Oh. 

Ok.

Što sad?

Čak i da nastavim, kiša i dalje pljušti, kasno je, treba negdje postaviti šator…kako? 

Nakon što smo razmijenili par riječi, gospođa nam je ponudila da odemo k njoj na čaj, a brzo nakon toga ponudila nam je i da prespavamo kod nje.

Bila sam toliko ganuta da sam počela plakati.

Nek’ bude za početak čaj, rekli smo, pa ćemo vidjeti, jer treba krenuti dalje.

Pokupili smo stvari i samo jednu ulicu dalje u uskoj kući roza fasade u kojoj je Nancy živjela dobila sam više nego što sam ikad mogla sanjati.

Znam, znam, razmišljala sam, treba krenuti dalje (već prije kupila sam kartu za jedan događaj što znači da sam imala određeno vrijeme za završiti ovu rutu) no u tom trenutku sjetila sam se da Camino nije jurenje od točke A do točke B, niti napravljeni kilometri, pa čak ni stići na cilj, već upravo prepuštanje ovakvim trenucima koje ti dolaze na put.

Život je pun magije, ako si dozvolimo stati i primijetiti je.

Sjetila sam se koliko dajem bez problema, a kad trebam primiti često bi osjećala nelagodu i ne bi se htjela »nametati«. 

Iako prije vjerojatno ne bi prihvatila ponudu, još uvijek razmišljajući o kilometrima koje trebam prijeći, okrenula sam se prijatelju i rekla: »Ovaj dar ponuđen mi je s razlogom i želim ga prihvatiti. Nema veze ni ako zbog ove stanke do planiranog datuma ne stignem do “cilja”. Želim ostati – rekla sam.” 

 

Osim što sam imala krov nad glavom, tuš i osušila cipele, ispekla je za nas i pite od rabarbare i ogrozda.

Wow. Kao naručeno za rođendan 🙂

Dok su se pekli kolači, za to vrijeme otišli smo na večeru u (još jedan) pub The Quinn Inn.

U pubu je bilo bučno, razumljivo jer je bio petak navečer, a mom umornom biću to nije nikako odgovaralo.

Vratili smo se u usku kuću iza roze zgrade gdje nas je Nancy dočekala uz osmijeh i miris finih pita.

Pili smo drugu rundu toplog čaja zavaljeni u fotelje dok smo izmjenjivali priče iz života do duboko u noć.

“Ovo je obostrani dar” rekla sam prijatelju, jer svi smo uživali u ovom neobičnom druženju.

Dan 6

Spavala sam kao klada dok me u 5 ujutro nije probudila oluja i kiša koja je tukla po stropnom prozoru. 

Šit, još jedan kišni dan preda mnom, pomislila sam, no vrijeme se do jutra smirilo.

Ujutro nam je Nancy napravila doručak, a zatim nas povela do naredne crkve The Hospital of St Cross suhom rutom.

Po putu nas je dvaput oprao pljusak i dignuo se hladan vjetar.

Još jednom sam zasuzila izgrlivši Nancy misleći da je tu kraj velikom čudu i milosti koja se slila na mene.

Što ju je nagnalo da nam iz vedra neba jučer ponudi svoj dom ne znajući tko smo uopće, ne znam, no bila je u pravu – ovo je priča koju ćemo pričati i mi i ona. 

U crkvi The Hospital of St Cross nam je uz štambilj ponuđen hodočasnički zalogaj, kruh i pivo, kao i besplatan obilazak crkve.

»Ne bih vas smjela pustiti besplatno« rekla je zaposlenica u suvenirnici, »no još je rano i još nismo ni počeli raditi, slobodno razgledajte.« rekla je.

Poveće zdanje crkve The Hospital of St Cross utemeljio je unuk Williama Osvajača u 12. stoljeću kao “ubožnicu plemenitog siromaštva” koja od tada dočekuje prolaznike. 

Riječ “hospital” koji znači bolnica u ovom slučaju označava “hospitality” odnosno  gostoprimstvo, a ne zdravstvenu skrb, a i danas se “putnička pomoć” (čaša piva i zalogaj kruha) daje svakom posjetitelju koji to zatraži u suvenirnici.

Danas je to više simbolički čin nego okrjepa, ali svejedno lijepa gesta.

Htjela sam krenuti dalje što prije jer je vjetar puhao kao lud, a ispred mene je bilo puno kilometara.

Najlonska kabanica me djelomično štitila od kiše i vjetra, a kišobran sam trebala zatvoriti jer je vjetar bio prejak.

Prijašnji planovi bili su da završim Camino do današnjeg dana, ali planovi su jedno, a život je ono što se desi, sjetila sam se.

Odlučila sam ipak obići velebnu zgradu i vrtove na brzinu, te ušla u kapelicu.

Osim pladnja sa svjećicama dušicama koje sam mogla zapaliti uz molitvu, još jedna stvar privukla mi je pažnju.

Dva lavora s kamenjem, jedan s vodom, drugi bez vode.

Na znaku je pisalo »Predaj mu svoj teret« uz uputu da izaberem kamen, držim ga moleći se, a onda ga stavim u vodu i tako predam sve svoje probleme i terete Bogu.

Napravila sam to i rasplakala se kao kišna godina.

Zapalila sam svjećicu za svoje žive i mrtve i krenula dalje mokrim putem prema Shawfordu.

 

Put uz rijeku kao da je trajao cijelu vječnost, a samo nekoliko kilometara hodanja dalje shvatila sam zašto nam je Nancy poslana.

Ne samo da me skloni od kiše prijašnjeg dana. 

Narednih 12 kilometara hodanja bilo je uz rijeku uskom i (zbog jučerašnje jake kiše skliskom) stazom kroz šumu u kojoj se često trebalo provlačiti kroz preraslo žbunje, koprive i kupine.

Zbog prethodnog dana kad je pljuštala kiša, bilo bi po tom “potopu” i u sumrak vrlo teško proći i nigdje nije bilo mjesta na kojem bi se ni približno mogao postaviti šator, što u tom trenutku nisam mogla znati.

OMG.

Zbog prethodne noći u kojoj sam bila suha, sita i zbrinuta, imala sam snage psihički i fizički proći ovaj do sada (meni) najgori dio staze.

Kakav dar sam dobila, neopisivo.

Sve se uvijek dešava za naše najveće dobro.

Da sam bila tvrdoglava, da nisam slušala sve što mi je bilo poslano da me skrene s puta koji u tom trenu nije bio dobar za mene, tko zna kako bi cijelo moje iskustvo završilo.

S obzirom da nije bilo dućana ni pubova u sklopu rute, otišla sam u odličan The Coffee Cabin u Eastleigh 10-tak minuta pješke van rute jer sam bila jako umorna i gladna.

 

Pojela sam ukusan “ručak” (tipičan engleski doručak koji se sastoji od svega i svačega, dovoljan da se najedu bar dvije gladne osobe), popila odlično gazirano piće okusa bazge i pojela slatku mekanu rolicu od cimeta s namazom koji je podsjećao na bijelu Linoladu.

Njam.

Dala sam si odmor od sat vremena i uistinu se opustila.

Još uvijek nisam imala cilj da ću danas završiti svoj Put niti sam se time zamarala jer je još uvijek bilo dosta kilometara preda mnom, a prethodna zahtjevna staza uistinu me iscrpila.

Čak se i vremenska prognoza promijenila i nebo se smilovalo.

Nije bilo najavljene kiše sve do ulaska u predgrađe Southamptona kad me dobro oprao pljusak u parku.

Zanimljiva je ta kiša u Engleskoj koja mi je dala vrijedne uvide.

Kad tu pada kiša, nećete vidjeti ljude kako bezglavo trče pokušavajući pobjeći. 

Djeca i dalje vode bicikl, roditelji i dalje šeću, ljudi i dalje trče.

Da englezi svaki put kad padne kiša trče u svoje domove, propustili bi pola života.

Tu je vrijedna lekcija – u životu i u biznisu će ponekad pasti kiša, no naš posao nije sakriti se i čekati da prođe, već vidjeti možemo li biti fleksibilni i proći kroz tu oluju na svoj način.

Iako mi je nekad najgora stvar na svijetu bila imati mokre čarape i cipele (jer znate dobro da su propuh, sjedenje na hladnom betonu, hladne noge i mokra kosa na Balkanu ubojica broj 1 🙂 ), mogu reći da sam se nekako navikla.

Navukla sam kapuljaču preko glave i nastavila hodati.

Nepoznati ljudi koji su šetali oko jezera/rijeke, muškarac koji je pecao, biciklisti – svi su me, iako se ne poznajemo, glasno pozdravili uz osmijeh.

Ne zato što sam hodočasnica, nego jer to i inače rade.

 

Kako sam se približavala Southamptonu, taj dio puta nije mi bio ništa posebno.

Muljava obala rijeke Seven odnosno mora, most u daljini, kiša, vjetar i asfaltirana staza.

Ušla sam u grad i shvatila da God’s House Tower radi samo do 17 sati, što znači da neću moći “završiti” svoj Camino na zadnjem punktu.

Sjetila sam se da mi je zaposlenica suvenirnice u The Hospital of St Cross ispričala kako je i ona imala isto iskustvo te da zbog toga nije dobila ni zadnji štambilj ni potvrdu.

Znajući da neću uspjeti stići do kraja u 17 sati, opustila sam se i nastavila hodati.

Zrela za ponovni odmor, došla sam do The Junction Inn koji je naveden u program puta za hodočasnike kao mjesto gdje možete odmoriti, jesti i staviti štambilj, no bio je privremeno zatvoren.

A ništa, nastavila sam hodati iako mi je polako bilo dosta za danas.

Put me dalje vodio kroz industrijski dio grada u kojem je jedina zanimljivost bila skulptura poznatih iz Southamptona između kojima je bila i Jane Austin.

Nastavak puta vodio je kroz sumnjive četvrti gdje su sve radnje i kafići zatvoreni, a žive uglavnom manjine.

Sjećam se da sam pomislila da ako ne sjednem u narednih par minuta, da će me noge nakon ovih 30-tak kilometara stvarno izdati.

Sjela sam u parku nekih pola sata prije kraja rute, skinula ruksak i cipele i sjela na klupicu.

Djeca su pokraj mene na igralištu igrala kriket.

Sjedila sam promatrajući ih, kad sam primijetila da mi je na ruku sletjela majušna bubamara.

Ciknula sam od radosti i izvadila mobitel da je fotografiram.

Draga moja bubamara, opet mi je došla s blagoslovima kako bi me podsjetila na sve što mi je važno i kako bi me pozdravila na kraju puta.

Nakon što je odletjela, spakirala sam se i nastavila put.

Hodajući kroz grad prema luci vjetar je bio sve nemilosrdniji, a u nekim naletima bio je toliko silan da me doslovno pomaknuo s mjesta. Nebo je bilo crno kao da se spušta noć.

Hodajući prema luci, primijetila sam na pločniku metalne ploče na kojima je bila ispisana povijest Southamptona pa sam ih s zanimanjem čitala.

Prošla sam i kroz Bergate kojeg čuvaju dva lava (kipovi naravno, ne pravi lavovi).

Bargate je srednjovjekovna kapija izgrađena 1180. g. u normansko doba kao dio gradskih zidina Southamptona i bio je glavni ulaz u grad. 

Camino znakove nisam tu više nalazila, no znala sam da moram hodati prema oceanu.

Automatski sam hodala, nekako odoljevajući naletima vjetra.

Uska ulica vodila me do stražnje strane The God’s House tornja čija su vrata bila zatvorena.

Moram priznati da sam se, iako mi potvrda o završetku Camina ne znači puno, osjećala bedasto stojeći ispred zatvorene zgrade, jer nakon tjedan dana hodanja kao da mi je falilo osjećaj da sam uistinu došla do kraja i da je to to.

Oboje smo obilazili zgradu tražeći bar nekakvu potvrdu da se radi o zadnjem punktu Camino Puta, ali nije bilo nikakvog Camino znaka.

Vjerojatno se nalazi unutar dvorišta.

Tu sam opet mogla potvrditi koliko su različite perspektive hodočasnika i osoba koje stvaraju infrastrukturu odnosno onih kojima je “sve jasno”.

Oni nisu došli kasnije navečer do luke i pitali se “di je znak” jer svoj posao obavljaju unutar radnog vremana kad je sve otvoreno. 

Tu lekciju dobro znam kao stručnjakinja za razvoj uspješnih biznisa i brendova – uvijek gledaj iz perspektive klijenta, a ne svoje perspektive.

No, što je – tu je. 

Ako dođete do tornja za vrijeme kad su otvoreni, uz pokaz svoje poštambiljane hodočasničke putovnice, možete dobiti odnosno kupiti certifikat Via de Sanctus lacobus i bedž koji služe kao potvrda da ste završili Camino.

Tako barem piše u vodiču.

Osim toga, uz pokaz hodočasničke putovnice s dokazima da ste prehodali bar 100 kilometara, i u Southamptonu i u Santiagu možete dobiti svoju potvrdu i naknadno.

Fotkala sam se ispred oznake i odšetala se do luke kako bi napravila par fotografija za nećaka, jer ipak se radi o luci iz koje se u svijet otisnuo Titanik, a zbog nesreće Titana i Titanik je tih dana bio glavna vijest.

Pazeći da me vjetar ne otpuše, potražila sam pub The Duke od Wellington u kojem su mi u hodočasničku putovnicu stavili jedini štambilj u Southamptonu.

Bar da ja znam da sam tu bila 🙂

Zbog loših vremenskih uvjeta nisam imala ni volje ni snage istraživati i razgledavati Southampton.

Noge su mi »gorjele«, no bila sam zadovoljna jer sam unatoč jučer napravljenoj pauzi, danas bez problema napravila tridesetak kilometara i došla do kraja.

Ovo je po mnogočemu bio posve drugačiji Camino od onog portugalskog, ali opet srž je jednaka: i ovaj mi je donio vrijedne uvide koji su mi apsolutno primjenjivi u svakodnevnom životu.

Opet mi je otvorio oči i srce.

Donio mi je magiju o kakvoj nisam mogla ni sanjati i priče koje ću pamtiti zauvijek.

Ako želiš svoj Camino Ingles završiti u Santiagu, u Southamptonu trebaš otputovati do A Coruñe  ili Ferrola i nastaviti hodati preostalih 100-tinjak kilometara do Santiaga.

Moja priča je ovaj put završila na kraju engleske dionice.

Nakon par dana odmora htjela sam nastaviti tradicionalnim hodočasničkim putem »The Old Way« od Southamptona do Canterbury-ja.

Put traje 3 tjedna i dug je 240 milja odnosno 386 kilometara, no osteopatkinja koju sam posjetila zbog još uvijek upaljenog živca u ruci zabranila mi je nošenje ruksaka u narednim tjednima.

Tad već nisam osjećala bol, ali sam osjećala trnce uzduž cijele ruke od ramena do prstiju.

Nema veze, uvijek se mogu vratiti tako da je »The Old Way« ipak ostao za neku drugu prigodu.

 

Umjesto te rute, izabrala sam kraće rute u trajanju od nekoliko sati u kojima nisam trebala nositi ruksak pun opreme i nastavku svog puta uživala sam u divnim krajolicima južne Engleske.

Često čitam da ljudi nakon hodanja Camina osjećaju blues zbog vraćanja u »stvarnost«.

Posve logično jer Camino nas uči kako usporiti, razmišljati, koristiti svoje resurse, vjerovati svojoj intuiciji…i to je puno lakše kad nemamo ostalih životnih distrakcija, no moramo razumjeti da je Camino zapravo metafora za život.

Sve naučeno na Caminu uvijek možemo precrtati u svoj svakodnevni put i – usporiti, više vjerovati, slušati sebe.

Prestati juriti magiju, već si dozvoliti da se desi, primijetiti je kad nam je doslovno pred nosom.

Dozvoliti si da nas dotakne život – svi vrhovi i dubine.

Otpustiti sva očekivanja i prepustiti se onome što je uistinu naše i najbolje za nas.

 

Nekad će ti se tvoj put činiti nepravedno teško prohodan.

Pokisnut ćeš, probijati se kroz kupinjak i pitati se koga vraga uopće radiš tu.

Možda će trajati puno duže nego što misliš.

Možda ćeš se putem izgubiti.

No zapamti, tvoj Put će te unatoč tome uvijek dovesti tamo gdje trebaš biti.

Samo vjeruj.

Želim i tebi da ti tvoj Camino, tvoje putovanje u središte sebe, donese upravo ono što trebaš.

P.P. S. Moja prijateljica bubamara nastavila me posjećivati.

Šetala sam Cadbury Campom oko prirodne utvrde iz željeznog doba u Somersetu, kad sam na livadi primijetila jednu od najznačajnijih biljaka u mojoj kućnoj ljekarni –  Gospinu travu.

Bila je u pupoljcima, što me itekako iznenadilo jer je na svim drugim područjima već ocvala.
Govorim gledajući u buketić koji sam nabrala preplavljena zahvalnosti: “Ovo je čudo!”.

I u tom trenutku iz sredine buketića izađe bubamara 🐞

Zanijemila sam u još većem čudu.

Sjela sam na livadu i odložila buketić pola metra od sebe kako bi moja pratiteljica bubamara izašla na travu i kako je ne bih zdrobila.

Izula sam se i uživala u livadi pod mojim nogama, livadi i zrakama sunca na licu.

Desetak minuta kasnije osjetila sam da mi nešto hoda po nozi.
I evo je – došla je do mene, prehodala od jednog do drugog koljena, a onda otvorila krila i odletjela 🙂

Ona možda je odletjela, ali sve poruke koje mi je ovog Camina uputila itekako su ostale sa mnom.

Jesi li spremna za svoj Put u središte sebe?

Nek’ ti je Buen Camino! 🙂

Marina

 

 

⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️

Želiš poslovati i prodavati s lakoćom, bilo da si tek krenula ili želiš level-up?

Moje ime je Marina Kolar. Kroz edukacije, savjetovanja i mentorske programe pomažem poduzetnicima izgraditi uspješan, smislen i profitabilan biznis.

Biznis koji služi tebi, a ne ti njemu.

Učim te kako izgraditi čvrste temelje poslovanja, zavoljeti prodaju, pozicionirati se idealnim klijentima i s lakoćom im prodavati svoje top usluge/proizvode po adekvatnoj cijeni.

Za savjete o uspješnom poslovanju i povećanju prodaje zaprati me na Facebooku, Instagramu,  LinkedIn-u ili se uključi u moju newsletter zajednicu i na e-mail primaj tjedne savjete i pozive na besplatne edukacije.
Za konkretnu transformaciju tvog biznisa i prodaje pročitaj OVDJE kako ti mogu pomoći.

O autorici

Business, branding & success expert. Kroz edukacije, savjetovanja i Akademiju "Izgradi uspješan biznis" pomažem ti izgraditi uspješan biznis i brend u kojem imaš dovoljno vremena, profita i zadovoljstva. Biznis koji služi tebi, a ne ti njemu. E-mail za suradnje: marina@konekta.hr